Stjepan Šulek (Zagreb, 5. kolovoza 1914. — Zagreb, 16. siječnja 1986.) studirao je violinu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u razredu Vaclava Humla, a iz kompozicije se obrazovao samostalno te povremenom podukom kod Blagoja Berse. Isprva je djelovao kao komorni glazbenik i dirigent, a od 1947. kao profesor kompozicije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Odgojivši generacije suvremenih hrvatskih skladatelja, Šulek je znatno pridonio podizanju zanatske razine skladanja u Hrvatskoj.

U violini učenik znamenitog pedagoga Vaclava Humla koji mu je (prema vlastitim riječima) jedini razotkrio i pokazao sve ljepote carstva glazbe, Šulek je studij završio početkom 1936. godine. Međutim, s profesionalnim glazbenim radom Šulek je počeo još 1933. godine kao violinist radijskog orkestra te se razvio u koncertanta i komornoga glazbenika zamjernih kvaliteta. Njegovi nastupi, osobito do Drugoga svjetskog rata, na kojima je izvodio stilski sastavljene programe, privlačili su veliku pozornost. U to je vrijeme bio član Klavirskoga trija s pijanistom Ivom Mačekom i violončelistom Stankom Žepićem (1935. — 1939.), prva violina u Zagrebačkom kvartetu od 1936. do 1938. i 1939. godine, violinist u Komornom triju s Ivom Mačekom i Antonijem Janigrom. Nakon rata, Šulek se, zauzet intenzivnim stvaralačkim i pedagoškim radom, povukao s koncertnog podija, nastupajući kao violinist samo povremeno i interpretirajući vIastita djela. Valja podsjetiti da je Šulek ostao u sjećanju i kao klavirski pratilac na izvedbi svojih vokalnih i instrumentalnih skladbi.

Stjepan Šulek bio je i vrsni dirigent. Na tom se području istaknuo za pultom Komornog orkestra Radio Zagreba (1958. — 1962.), a zatim i drugih jugoslavenskih simfonijskih orkestara, otkrivajući još jednu stranu svoje bogate nadarenosti. Kao interpret djela tzv. klasičnog nasljeđa, posebno vlastitih skladbi, dosegnuo je umjetničke vrhunce koji će ostati zabilježeni kao iznimni dometi ljudskoga duha. To posebno vrijedi za njegove kreacije s Komornim orkestrom u domovini i na gostovanjima u inozemstvu, s kojima se vinuo u red najvećih glazbenih interpreta.

Status neupitnog autoriteta u hrvatskoj glazbi druge polovice 20. stoljeća Stjepan Šulek stekao je ponajprije kao skladatelj, beskompromisnom borbom — riječju i djelom — za pravo na „slobodu duha i misli“, na vlastitost i samosvojnost unatoč pritiscima nacionalnog, revolucionarnog ili avangardnog glazbenog okružja, podupirući je i svojim interpretativnim i pedagoškim djelovanjem. Ponekad je ta borba poprimala dramatične razmjere, ostavljajući trag i u njegovim djelima. Naposljetku, oni koji su mu zamjerali elitizam, anacionalnost, akademizam ili eklekticizam, ali i oni koje je prozivao za diletantizam, priznavali su mu vrhunsku profesionalnost i nesebičnost u prenošenju znanja. Njegov se opus opire pokušajima periodizacije (osim kad je riječ o ranim i kasnim radovima) i propitivanju razvojnosti, koja „iskazuje neke razvojne krugove“ (E. Sedak, 1994.).

„Njegov rad obilježavaju visoki profesionalizam i besprijekorno skladateljsko umijeće. Po stilskom usmjerenju, Šulek je u prvom redu neoklasicist, no u svojem opusu zapravo sintetizira baroknu strukturu materijala, klasičnu organizaciju forme i romantičarsku izražajnost. Harmonijski se zadržavao u okvirima tonaliteta uz odlučno protivljenje iskoraku u atonalitet i modernističkim inovacijama. Ipak, nakon prvoga i najduljega stvaralačkog razdoblja (u kojem je nastalo šest simfonija, tri Klasična koncerta za orkestar, veći broj solističkih koncerata te opere Koriolan, 1957. i Oluja, 1969.), djela poput Trećega koncerta za klavir (1970.), Epitafa jednoj izgubljenoj iluziji (1971.) te Koncerta za orgulje (Memento!, 1974.) rasapom forme i složenijom orkestracijom učvršćuju liniju kasnoga romantizma u njegovu stvaralaštvu. Osma simfonija (1981.) i ciklus gudačkih kvarteta Moje djetinjstvo (1985.), nastali potkraj Šulekova života, uz još izraženiju rapsodičnost forme pokazuju veću sklonost retoričkoj upotrebi simboličkih motiva, rastačući se u svojevrsnom eklekticizmu. Premda je bio dominantno instrumentalni skladatelj — majstor forme i instrumentacije — Šulek je veliku važnost pridavao izvanglazbenoj komponenti svojih djela, a radi naglašavanja humanističkih poruka, nalik onima L. van Beethovena. Taj svojevrsni anakronizam, uz izrazito konzervativna stajališta o glazbi XX. st. razlog je tomu što je Šulek dolazio u oštre sukobe s avangardnim skladateljima okupljenima 1960–ih i 1970–ih oko Muzičkoga biennala Zagreb, nerijetko njegovim bivšim studentima. No u cjelini, njegov pozitivni utjecaj na glazbenu sredinu u kojoj je djelovao neupitan je i na skladateljskom i na pedagoškom planu.

Neizbrisiv trag u povijesti hrvatske glazbe druge polovice 20. stoljeća Šulek je ostavio i kao učitelj nekoliko novih skladateljskih generacija. Beskompromisan prema samom sebi, Šulek je i od svojih učenika zahtijevao da se u školi podvrgnu zahtjevima klasičnog nasljeđa, ali to nipošto nije omelo najdarovitije da kasnije nađu vlastiti put, što je dokaz ispravnosti njegovih postupaka. O tome najbolje svjedoče Milko Kelemen, Stanko Horvat, Krešimir Šipuš, Pavle Dešpalj, Dubravko Detoni, Igor Kuljerić i Davorin Kempf, redom skladatelji vlastite fizionomije, kojima u njihovu daljem razvoju nije ništa smetala stroga škola.

Za člana dopisnika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Šulek je izabran 12. lipnja 1948. godine na Odjelu za likovne umjetnosti i muziku, a za redovnog člana 16. ožujka 1954. godine na tada novoosnovanom Odjelu za muzičku umjetnost (danas Razred za glazbenu umjetnost i muzikologiju), u kojem je dugi niz godina djelovao kao tajnik. Pod njegovim vodstvom taj je razred razvio živu umjetničku, znanstvenu i izdavačku djelatnost, priređujući međunarodne simpozije i druge skupove, prezentacije novih djela članova razreda i sI.

Za svoje umjetničke i stvaralačke domete dobio je više javnih priznanja, među kojima su Nagrada Vlade FNRJ (1949.), četiri Nagrade grada Zagreba (1954./1955., 1958., 1960., 1964.), Nagrada Milka Trnina za izvedbenu umjetnost (1961.), Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo (1973.), Nagrada Osorskih glazbenih večeri — Andrija Patricij Petrić (1979.), Nagrada Industrije nafte (INA) za Sedmu simfoniju (1980.) i Vjesnikova nagrada Josip Štolcer Slavenski za zborsku skladbu Bašćanska ploča (1982.). Odlikovan je Ordenom Republike sa srebrnim vijencem.

(Krešimir Kovačević, Spomenica JAZU, 1987.)